FAKO

Specifican clan naseg benda, koji ima takvo prezime, koje automatski preuzima funkciju nadimka. Mnogi su (kao i autor ovog teksta) mislili da rijec "Fako" predstavlja nekakvu skracenicu od necega, npr. od imena Faruk ili Faketa. Ipak mnogi dozive spoznaju da je taj nadimak ustvari prezime nasega Almira. Znaci, slijedeci redovi ovoga teksta su posveceni, jednom i jedinom Faki Almiru. Rodjen je 11.08.1982.godine u gradu u kojem i dan danas zivi. Medju blizim prijateljima je poznat kao Fakson, Mekani, Tonac, Fakuli, Dizelas, Turboshank... Prica se da je prve godine svoga zivota proveo u zenickom naselju kanal. Otuda dolazi njegova ljubav prema rijecnim tokovima i uzivanju takvim uslovima. Otac mu voli pecati ribe, pa valjda ce i nas Fako to zavoliti kad malo ostari. trenutno za sebe ne voli reci da je star. Kao mali je igrao klikera, klisa, lomio ruke i noge, mlatio se (udarao i mnoge jace od sebe). Osnovnu skolu je zavrsio neprimjetno, kao i srednju. Ipak, uz pomoc relevatnih izvora saznali smo da je bio jako jako jako dobar ucenik, da nije dao na sebe i da je oduvijek volio pojesti salame i zaciniti kokicama, pa onda krenuti u sveta osvajanja svjetskoga znanja. Tamo jednom davno se preselio u poznati zenicki Celicni soliter. Tamo je stekao mnogo novih prijatelja, poceo gledati svakakve filmove i ono sto je najvaznije, poceo iskazivati afinitete ka muzici. U pocetku mu je jedna osoba isla nenormalno na zivce i htio ju je tuci. Ali onda je slucajno bio primoran da s tom osobom provede malo vise vremena od 5 minuta, i uz razgovor skontao da je dugo vremena bio u zabludi. Ta osoba je bila Gogo. Umjesto da namlati Gogu, u njemu je prepoznao jako dobrog prijatelja, pa su se oni poceli druziti. Tokom njihovog druzenja desila se i ona famozna partija stolnog tenisa, koja je znacila osnivanje benda V.e.k. Fako zna svirati gitaru i to je bila njegova prva uloga, a onda se prebacio na odgovornu funkciju bubnjara. Skupio je nesto love i kupio sebi bubanj. I dan danas misli da je taj bubanj najbolji bubanj na svijetu. Fako je uvijek bio omiljen medju rajom.
Poznat je jedan ljetni period kad je Faki dopizdilo da se dosadjuje i odlucio je naci posao. Nasao je posao u jednoj zenickoj sumnjivoj firmi i radio je kao cuvar gradilista na zenickom kamenolomu. Radio je Fako udarnicki 2-3 mjeseca i dobar je u tome bio. Tokom njegovog rada, nista nije nestalo. A onda se pojavio standardni problem bh radnika - gazda! Gazda je kasnio s platom i Fako je kontao da je to normalno, a onda mu je pukao film i dao otkaz. Na jedvite jade je nekako dobio svoje zasluzene plate. A gazda da Bog da crko...
Sad je Fako dobar. Svi koji dodju u Jazz Club, mogu ga vidjeti za sankom. Al nije za sankom, sto je postao alkoholicar, vec zato sto sad tamo radi. Sank u basti Jazz Cluba je jedan od najboljih sankova u drzavi. Pravi se dobra kafa i pive su uvijek hladne. A jos vrijednije je od toga je Fakin osmijeh koji je konstantan dok posteno obavlja svoj posao!

KEMAL I.

E ovaj je zadnji dosao u bend. Dosao je kao gitarista, ali spletom okolnosti (a i mrskosti Goge) postao pjevac. Ime mu je Kemal I. Rodjen je 5.5.1984. u Zenici. I on ima nadimaka – Kemo, Moke, Stakor, Crni, Kemica, Kemce, Kemson, Majmun…Odmah je pokazao afinitete ka muzici. Prica se da je dok je bio u stomaku svoje mame, cesto se znao "ritat" kad cuje muziku. Kad je bio mali htio je svirati violinu, a onda kad je dosao pameti shvatio da je gitara pravi instrument za njega. Brizni roditelji su ga upisali u muzicku skolu. Na prijemnom ispitu je pjevao "En ten tini, sava raka tini...." i osvojio simpatije buducih nastavnika. Bavio se sportom, ali se ni u jednom nije nasao. Isao je u muzicku skolu i biva izbacen. On tvrdi da je izbacen jer nije htio svirati dosadne klasicne kompozicije, a uprava skole da je izbacen zbog veeeelikog broja neopravdanih casova. Roditelji su se puno ljutili, ali su mu halalili... U srednjoj skoli je vise spavao nego slusao na casovima, ali ju je ipak u roku zavrsio. Tad je imao nekakav bend i imao je par svirki, a onda je na jednom derneku sreo Faku i Sanu i oni su ga pozvali u V.e.k.. On je prihvatio i eto ga jos tu. Gitara mu se pokvarila (niko ne moze skontat sta joj je) ali je zato mikrofon u redu. Sad je pravi student. Obnavlja 2.godinu pravnog fakulteta, ali se u zadnje vrijeme zadao, pa ce najvjerovatnije u septembru dati uslov za 3. godinu. Ostali clanovi benda su obecali pomoc. Kad je u pitanju ljubav, za sebe voli reci da je najsretniji covjek, jer je nenormalno sretno zaljubljen. I rekao je da jos nece pisati ljubavne pjesme, jer nece da se njegova djevojka uvrijedi.

SANIMIR K.

Rodio se 2.aprila neke davne godine. Pored svih uoprnih pokusaja da se sazna i godina rodjenja, Sana to krije, Ne znamo sta je razlog tome... Mozda je previse mlad ili previse star ili mozda ni on sam ne zna koje se godine rodio. Kad smo upitali njegove blize srodnike za ovaj podatak, svi su nam rekli da to ne smiju nam reci i svu su nas uputili ponovo ka Sani i tako prica o godini njegovog rodjenja ide u krug. Njegovo pravo ime je Sanimir, a prezime mu pocinje sa K! Mnogi su zenicki boemi vodili sate i sate rasprave o njegovom imenu, jer svi su smatrali da ljepose i slikovitije ime nisu jos nisu vidjeli. Ali ti boemi bi se iznenadili kada bi culi Sanimirove druge nadimke tipa: Drolja, Droljcek, Kamenko, Del Piero..
Nas Sana se u mladosti nije bavio muzikom. Nije svirao nikakav instrument. Jedini zvuci koje je on proizvodio bili su lomljava komsijinog stakla, koje se rasulo zbog Saninog "slucajno" bacenog kamena. Sana je volio prirodu. Kao mali se odusevljavao prizorima okolnih zenickih brda i lijepe konture rijeke Bosne. Sani je jako tesko bilo onda kad je Zenica bila najzagadjeniji grad u bivsoj Jugi i on je znao da to jako lose utice na njegovu okolinu i prirodu. Zato je se ukljucio u ekoloski pokret i bio jedan od rukovodecih. Posto tad nije bilo novina, magazina, televizije, interneta kao sada, Sanina plemenita ekoloska misija je pala u zaborav. Toga se sjeca samo jedan lokalni alkos, koji Sani trazi marku, tako sto mu pomene njegove slavne dane, pa se Sana raznijezi i dodijeli tu marku.
E onda je Sana krenuo u skolu i bio jako dobar ucenik. Toliko dobar da o tome se nema sta pricati. Jos ni tad nije imao nikakve veze sa muzikom. Jedino je ponekad znao poslusati nesto na radiju i pjevusiti nesto neartikulisano. E onda se upoznao sa Fakom i Gogom i skontao da voli istog pjevaca, istu grupu kao i oni. Taj susret se moze okarakterisati kao pocetak Sanine "muzicke" karijere. Fako i Gogo su bas tad osnivali bend i nisu imali bassistu. E onda je nas Sana upitao "Sta je to bassista?", a oni su mu odgovorili "Odsad si ti sad nas bassista!". I tako je Sana postao bassita u bendu, a da nije znao sta je to u stvari. Kad je dobio bass gitaru, shvatio da je sad on gitarista, ali onaj obicni gitarista, vec onaj sto svira na malo vecoj gitari i koja nazalost ima manje zica, ali su zato deblje nego kod obicne gitare. Sana je tako postao clan benda. A taj bend je Velika Ekonomska KRiza. Nadam se da je bespotrebno pominjati da Sana nije imao pojma o sviranju bass gitare. Ipak, tu su se nasli njegovi dobri jarani Fako i Gogo, pa su mu malo objasnili neke osnove i Sana se i dan danas drzi tih osnova. Sana je vrlo rano dosao u zizu zenicke javnosti. Naime, koristeci se svojom slobodom duha i neopterecenostcu bezveznim stvarima, mnogi su pomislili da je on narkoman. Razlozi takvom misljenu su bili sljedeci: Kosa neuredna, oci nikakve, zvuk iz usta cudan, tigrasti grudnjak i prljave martinke. Sana se nije obazirao na takve tvrdnje i nastavio je sa svojim nacinom zivota. A to je bio jako simpatican nacin zivota. On je bio covjek za prljave poslove prilikom svirke. Sta god mozgovima iz V.e.k.-a padne napamet, Sana to odradi...
A onda je skontao da od takvog ponasanja nema vise fajde. Osisao se i zaposlio. Osisao se jer je morao da ide u vojsku, a zaposlio se jer mu je radno mjesto 20 metara od zgrade u kojoj zivi. Sana se mozda tad smirio, ali to su smatrali oni naivni ljudi. Mi koji ga dobro znamo, svjedoci smo svakakvih belaja koje je tad pravio. Njegova specijalnost su bile kladionice. Gubio je i dizao lovu, znao preporuciti na sta odigrati.... Cak je jedno kolo talijanske lige ponisteno zbog Saninog uplitanja u Italijanski nogometni savez. Tamosnja policija je izdala potjernicu za njegovo hapsenje i zato on ne smije da ide u Italiju. Italija ga trazi i preko interpola, ali nasa smotana policija je toliko smotana da ne moze naci Sanu. Zbog Sanine sigurnosti, ovdje necemo spomenuti da on zivi u zgradi preko puta poste na stanici i da radi u videoteci, koja se nalazi u celicnom soliteru.
Sani niko ne da da pjeva, jer ne zna pjevati. Mozda jedino moze da otpjeva nesto od Dare bubamare i Jelene Karleuse, jer njegovi krikovi lice na pjevacke sposobnosti tih prekodrinskih zvijezda.
I pored zabrane ulaska u Italiju, Sana jako voli tu zemlju. Na mobitelu mu je talijanski jezik, na glavi talijanska frizura i navija za Juventus (mogao je i bolji klub naci, ali et..op.a.). Hoce da ga zovemo Sanimiro, a mi to necemo pa se on nekad zna naljutiti. U zadnje je malo poludio pa igra tenisa po Kamberovica polju, te trci uz Bosnu. Znamo da njemu do zdravlja nije bas puno stalo, pa se onda cudimo njegovoj iznenadnoj opsesiji sportom. Znamo da mu nije ni dosadno, jer na radnom mjestu moze dzaba igrati play-station. Vjerovatno se zaljubio....

GORAN J.

ZA ovoga vrsnog umjetnika, kakvog zemlja odavno nije izrodila, vezu se mnogi nadimci - Gogo, Grob, Mico, SHundzo, Vlasic... Rodio se 31.05.1983.g. u Zenici kao prvi sin sretnog bracnog para J.... Od malena je poceo da iskazuje afinitete ka muzici. Ostalo je upamceno da je sa 3 godine skladao svoju prvu kompoziciju. Posto je tada bio jako mlad, nije znao da usisivac nije instrument. Naime, svoju prvu pjesmu "Mama, ja gladan!" je pjevao uz pratnju usisivaca. Prica se da negdje u nekom podrumu postoji zapis te pjesme, ali do dan danas niko ih nije pronasao, pa se to moze svrstati u nekakvu urbanu legendu. Uvidjevsi Gogino eksperimentisanje sa usisivacem, njegov brizni otac mu je kupio malu harmoniku, ali mali Gogo je mislio da je to masina za susenje vesa, pa je i u iduce 3 godine, svoj muzicki talenat iskazivao pomocu usisivaca. Taj period su obiljezili nesudjeni hitovi "Mama, ja se usr'o" i "Prodajem izlizano lizalo za 3 klikera". Nakon toga mali Gogo upisuje osnovnu skolu, bio je primjeran djak i prema iskazima svojih skolskih drugova, uvijek je bio zainteresovan za prirodne nauke. Omiljeni predmet mu je bila matematika, dok nisu dosli razlomci. Pri kraju osnovnog skolovanja pocinje da slusa Nirvanu i otada ce Nirvana kreirati njegov zivot. Poceo je da glasno pusta muziku i da se jos glasnije dere, pokusavajuci svoj mili mladi glasic tako podesiti da lici interpreaciji Kurt Cobain-a. Vec u tom vremenu je poceo da svira gitaru i naucio je da svira "Kad sat zazvoni", ali i dan danas nece da prizna da tu pjesmu zna svirati. U tom periodu zivota se upoznaje sa nekim danasnjim clanovima V.E.k.-a i to se prijateljstvo jos odrzava i ide ka boljem. Pubertet i mladalacki bunt, u srednjoj skoli, od Goge prave veoma zanimljivu osobu. Iako je uvijek bio fin u dusi, mnogi ce reci da tad nije bio fin. U narodu se kaze da je bio budala, ali ona pozitivna budala, koja te nikad nece zajebati. Osnovao je bend V.e.k. i time se konacno otarasio usisivaca i poceo da svira elektricnu gitaru i ponekad pjeva. Tadasnji negov autorski opus se zasnivao na obradama popularnih djecijih pjesmica iz bukvara, tako da taj period obiljezavaju poznati hitovi poput "Trci zeko" i "Pipi". Kasnije, kada je iz bukvara iskoristio sve sto se moze iskoristiti, svoj talenat je usmjerio ka malo zrelijim stvarima. Tada nastaju pjesme "GOvno niz vodu", "Sere mi se" i "Metar drva".
Kao osoba izuzetnog mentalnog sklopa, koja je "uspjesno" zavrsila srednju tehnicku skolu, odlucuje da nastavi sa svojim skolovanjem. Prvo je upisao Gradjevinski fakultet u Sarajevu, gdje je i dobio index, ali to je ubrzo ostavio. Taj index je ubuduce sluzio kao sveska svastara njega i njegovih prijatelja. Nakon toga upisuje Gradjevinski faklutet u Tuzli i to je u pocetku jako ozbiljno shvatio. Polozio je nesto ispita, ali nostalgija za rodnim gradom, prijateljim, a posebno ka svojoj ljubavi, ga je natjerala da ostavi i taj fakultet. Uporedo sa fakultetom u Tuzli, upisao je i Masinski fakultet u Zenici, na kojem danas vazi kao primjeran student 3. godine. Ko poznaje nasega Gogu, zna da je to covjek, koji zna cijeniti ljubav i koji je vjeran svojoj djevojci. Vlada misljenje da ce se on brzo ozeniti, ali kako sam kaze "prvo fakultet da zavrsim, a onda cemo ostalo". Gogo je imao iskustva sa kamerom. Na nekim je manifestacijama je bio glavni kamerman i sve stvari koje je on snimio, smatraju se reprezentativnim primjerom snimateljske umjetnosti. Takodjer je jedan od rijetkih kojima nije mrsko se baviti stvarima, kao sto su popravljanje gitara, lemovanjem pokvarenih kablova i pojacala. U javnosti nije poznato da je nedavno snimio spot sa svjetskom popularnom pjevacicom Shakirom, ali zbog vulgarnosti taj spot je zabranjen u svim svjetskim medijima. Gogo voli popit pivu, a kad popije onda vristi, ali ne pravi belaja, tako je da je jako omiljen medju drustvom. Jako je stidan i veliki je ljubitelj kucnih zivotinja, narocito macaka. Nedavno je imao tragediju, jer mu je dugogodisnja maca skocila kroz prozor. Gogo ima mobitel, ali ne pada mi napamet da ga objavim. SAmo cu reci da pocinje sa 061 4*****. Ostale brojeve pogadjajte sami. Ima polozen vozacki, ali ne voza auto, jer nece da doprinosi globalnom zagadjivanju planete zemlje. Okusao se u modnom dizajnu, ali na nagovor prijatelja, odustao je od toga. Redovno prati formulu 1, o fudbalu nema pojma...
I za kraj prenijet cemo izreku jednog svjetskog popularog muzicara, koje se pohvalno izrazio o Goginim muzickim i svirackim kvalitetima: "Kad Gogo odsvira solo na gitari, to ne moze niko ponoviti!"

Za bend VelikaEkonomskaKriza ili skraceno V.E.K. se ne zna tacno kada je nastala. Standardni oblici biljezenja datuma i godina u ovom slucaju su izostali, ali orijentaciono, za buduæe generacije, moze se reæi da je bend nastao pocetkom 21. stoljeæa. Ideja o bendu je nastala slucajno, uz partiju stolnog tenisa u haustoru jednog od mnogobrojnih zenickih solitera. Dvije osobe, koje su jedna drugoj puno znacile u prijateljskom smislu, su dosli na ideju da u svoje slobodno vrijeme dodaju jos jedan vid zanimacije. Pregledavajuci svoje zajednicka interesovanja u svim sferama zivota, zakljucili su da bi najprikladnije bilo da osnuju bend. Drugarskom raspodjelom uloga, jedan je pristao da svira bubnjeve, a drugi gitaru i da pjeva po potrebi. Ipak, nisu bili toliko neinformisani da ne znaju da jedan «rock» bend ne moze biti bend, ako nema bar jos jednog clana. Tako su se dali u potragu za osobom koja bi im odgovarala za ulogu treceg cèlana njihovog malog projekta. Trecu osobu su nasli u prijatelju iz susjednu zgrade i dali mu veliku ulogu bass gitariste. Ta osoba nije imala pojma o sviranju, ali iskazivala je veliku zelju da se ubaci u muzicke vode i da se hrabro i spretno bori sa valovima teskog muzièkog svijeta. Tako su nasša tri momka, izuzetno drugarski raspolozena, imali cime se hvaliti – imali su bend. Instrumenti su se nasšli na, autoru ovog teksta, nepoznate nacine, ali ipak su bili tu i okupirali su jedan stan i poceli sa pionirskim radom mijenjanja muzicèkog stanja u nasem gradu.
Zenica tada nije blistala… Sumorno ekonomsko stanje, oronule fasada, beznadezni ljudi po ulicama i uopceno tezak zivot su ovim mladim osobama davali inspiraciju za daljni rad njihove nove zanimacije. Ime su izabrali zbog situacije u kojoj su se nalazili, a odmah su poceli da pisu svoje pjesme. Nisu zeljeli da se ubace u standardni klise tadasnjih zenickih bendova, cija je osnovna okupacija bila sviranje tudjih pjesama (tezgarenje) i totalna nezainteresiranost za svoj originalni muzicki stil. Junaci ove pricèe ako su ista tudje svirali, to su bile stvari onih bendova koje su oni u slobodno vrijeme slusali i furali (Nirvana i Hladno pivo). Svoj repertoar nisu prilagodjavali sirokim narodnim masama, vec su slusajuci i svirajuci ono sto su oni zeljeli, bez icijeg utjecaja, polako gradili svoj stil i svoj nacin sviranja. Njihova prva zvanicna svirka bila je u Gornjem Vakufu, povodom otvaranja nekakve cesme u centru tog grada. Bitna cinjenica za ovaj dogadjaj je bila ta sto su za odsviranih nekoliko pjesama, dobili i pare…
Nakon toga, ekipa prelazi u adekvatne prostorije za vjezbanje, pisu svoje tekstove, komponuju svoju muziku (nekad i podjone i tudju melodiju, ali to uvijek priznaju) i polako krece sa svirkama po gradu Zenici. U meðuvremenu u bend dolazi jos jedan clan, koji uzima ulogu pjevaca. Gdje god je bila svirka, na kojoj su se predstavljali tadasšnji zenièki bendovi, V.e.K. je tu svirao i uvijek imao malo drugadjiji oblik nastupa i time pobirao velike simpatije publike. Nakon toga u bend dolazi i peti clan, koji æe skorim odlaskom aktuelnog pjevaca preuzeti njegovu ulogu. I dalje se nastavljaju pisati svoje pjesme, koje sve više pocinju dobivati prizvuk punk-a (do tad bend je gajio nesto kao grunge prizvuk). Sklapanjem raznih žanrova muzike, raznih scensko-plesnih fazona, na svjetlo dana ( a i noci) je izišao jedan novi vid muzike, koji clanovi benda u šali nazivaju V.E.K.'n'roll.
Slijede razni nastupi po Zenici, po festivalima, da bi krajem 2003. godine bend u Travniku snimio svoj prvi live demo-album na kojem se nalazio oko 10-tak pjesama. Kvalitet i nije bio nesto, ali situacija je bila «daj sto das». V.e.K. je ukupno svirao na 3 Music festa u Zenici i nikad nije nisšta osvojio.
Dosad imaju oko 20-tak svojih autorskih pjesama i na svakoj svirci pokusšavaju da sviraju samo svoje stvari. Ne zele se decidno deklarirati kojoj vrsti muzike pripadaju, ali slusajuci ih prvo sto pada na pamet je neka vrsta punk-a, sa osjetnom dozom grunge-a i drugih slicnih muzickih pravaca. Pjevaju i o svemu i svacemu – o obicnim životu, o ljubavi, o mrznji, o budalesanju, o dosadi, o zabavi i o nekim stvari o kojima drugi izvodjaci nikad ne bi htjeli pjevati. Drze se zajedno i pokusavaju odoljeti navali modernom snobovsko-standarizovanom nacinu muzickog rada u kojem se polako gubi licna originalnost i gdje se zudi za prevelikoj materijalnoj dobiti svirajucæi pjesme drugih autora u tolikoj mjeri da veæina bendova danas ima ako ne isti, onda nenormalno slican repertoar i isti izgled i nacin prezentovanja svoga truda. V.e.K. se ponosi cinjenicom da su njihovi koncerti uvijek dobro posjeceni i da u Zenici postoje solidan broj ljudi koji postuju njihov muzicki izraz i koji im daju neizostavnu podrsku, te im daju razlog za daljnje postojanje.
Krajem 2005. V.e.k. je prvi put nešto snimio u profesionalnom studiju («Necu da budem metalac») i nada se da ce takvih stvari jos biti u buduænosti. Suska se da bi se mogao snimiti i kompletan album.

I na kraju, VelikuEkonomskuKrizu sasinjavaju:
Fako – bubnjar -utemeljivas benda, tj. jedan od igraca stolnog tenisa sa pocetka 21.stoljeca u jednom od zenicèkih solitera. Najveci autoritet benda i osoba koja slovi za primjer dobrocudnog i merakli bosanca.
Gogo – gitara- drugi utemeljivac i inspirativno najveca pokretacka snaga benda. Uzorni student i još vise uzoran kada su u pitanju vjernost i razumjevanje prema voljenoj osobi.
Sana – bass gitara – momak iz susjedne zgrade, koji je snagom volje uspio da savlada sviranje bass gitare. Emancipan momak, koji zna sta hoce i zna koji par na kladionici treba odigrati.
Kemo – vokal, gitara – posljednji pristupio bendu i odlaskom dotadasnjeg pjevaca preuzeo njegovu ulogu. Vjecni student, isao u muzicku skolu pa izbacen.